Deki, to se ne radi

Fudbal
U istoriji Crvene zvezde pamtiće se, kao kuriozitet, dva odlaska trenera sa klupe šampiona Evrope, nažalost u negativnoj konotaciji.
1 pregleda
5 min čitanja
Deki, to se ne radi

U istoriji Crvene zvezde pamtiće se, kao kuriozitet, dva odlaska trenera sa klupe šampiona Evrope. Nažalost, u negativnoj konotaciji.

Prvi je bio Duško Bajević u martu 2007. godine. Drugi — Dejan Stanković sinoć posle meča sa Izraelcima. Sve ostale smene, otkazi, prestanci saradnje imali su nivo svojstven imidžu kluba kakav ima Crvena zvezda.

Možda je sporan bio i teatralni odlazak „Grofa" Božovića odmah nakon što mu je Marko Nikolić preuzeo liderstvo na tabeli, to takođe nije imalo veze sa zvezdastvom, ali dva odlaska sa stadiona ipak se suštinski razlikuju od ostalih. Iako ni međusobno nisu isti.

Između demonstrativnog odlaska „Princa sa Neretve" usred meča sa jedne strane i nepotrebne Dekijeve „žute minute" sa druge — ogromna je razlika.

Bajević je tokom meča sa Vojvodinom na „Marakani" pri rezultatu 0:3 poslušao glas naroda sa tribina, i gromoglasno „Duško odlazi" bilo mu je dovoljno da ustane i napusti ekipu usred utakmice. Ružno.

Tadašnji predsednik Crvene zvezde Dragan Stojković, koji je i sam pobegao u inostranstvo bez reči i nije se vraćao punih 14 godina, pokušao je da ublaži situaciju rečima da bi Bajević bio smenjen čak i da nije podneo ostavku posle meča. Tada je njegov naslednik Boško Đurovski nasledio solidnu prednost, i Zvezda je na kraju osvojila „duplu krunu".

Dejan Stanković, dete crveno-belih, možda preterano tretiran kao legenda kluba, uradio je isto na neprihvatljiv način. Kao fudbaler osvojio je šampionat i tri Kupa, nije odigrao 100 utakmica za Crvenu zvezdu, ali je ostavio dubok trag kao mladi kapiten koji je neumorno „orao" na našim fudbalskim njivama i borio se za crveno-bele boje od dečačkih dana do 18. rođendana, kada je preuranjeno prodat. Stilom igre, šampionskim genom koji mu je usađen u čuvenoj Zvezdinoj školi, bio je zajedno sa Pericom Ognovićem predvodnik te generacije.

Kasnije se istakao u Laciju i Interu i ostvario jednu od najznačajnijih karijera u nizu mnogih velikih fudbalera sa ovih prostora.

Osvojio je i Ligu šampiona, bio je jedan od najvažnijih igrača u sistemu Žozea Murinja tokom nezaboravne dve godine koje je Portugalac proveo na „Meaci".

Međutim, otkako je odlučio da postane trener, za sada nije uradio ništa epohalno, ništa po čemu će se pamtiti njegov trenerski pečat, njegov uporni svakodnevni rad sa igračima i emocija koju definitivno nosi u sebi…

Bilo je nekoliko dobrih partija i pobeda sa Crvenom zvezdom u ligaškoj fazi Lige Evrope. Slovan, zatim Gent u gostima, kao i onaj Milan, Braga, Ludogorec… Ali na svaku od onih dobrih partija iz prve ere Dejana Stankovića, kada je imao odličan stručni štab i kada je imao koga da posluša (i posluša se, što je veoma važno), dolazila je po jedna Omonija, jedan Šerif, jedna Haifa i od sinoć Ber Ševa.

Previše u poređenju sa svim dominacijama u domaćem fudbalu.

Dekijeva najveća vrlina bila je njegova povezanost sa Zvezdom, sa adresom, sa tribinom, sa onim igračem kakav je bio, koji je umeo da zapali stadion, iako nikada nije bio najveća zvezda.

Upravo zbog te privrženosti, zbog toga što je bio i ostao važan za mnoge dečake, danas već odrasle ljude, morao je da sačuva dostojanstvo do kraja.

Biti zvezdaš znači ostati do kraja, ma koliko loše bilo, prvi prići i čestitati boljem, izdržati zvižduke, pa i psovke sa one tribine „Zapad" koja je poput onog učitelja kog se nerado sećaš — strogog, ali pravednog.

Ekipa je izgledala užasno na terenu.

Tačka.

Drži se, majstore.

Videlo se i po izjavama pred meč da je pod ogromnim pritiskom, kao da ni sam nije verovao u uspeh. Objašnjavao je da je sve to sport, da će se fudbal igrati i posle njega — što, u suštini, nije DNK šampiona sveta, i to nisu poruke koje treba slati sa adrese Ljutice Bogdana 1a — a kada je trebalo da bude trener kluba koji mu znači najviše…

…slomio se pred svima.

Prvo pred svojim igračima, što je najgore, a zatim i pred svima nama koji smo gledali.

Ponašanjem prema sudiji i, najblaže rečeno, ružnom gestikulacijom prema publici pokazao je da kao trener drugačije podnosi izazove fudbalske igre nego kada je bio igrač, i da, u suštini, nije taj.

Jer nijedan od trenera koji su ga trenirali, a govorimo o Žozeu Murinju, Robertu Manćiniju, Dinu Zofu, Sven-Goranu Eriksonu, Rafaelu Benitezu, Klaudiju Ranijeru i pre svega o najvećem živom zvezdašu Vladimiru Petroviću… ne bi rekao ekipi u svlačionici, ma koliko loše bilo, „ovo je moje poslednje poluvreme, ako ne pobedimo".

Manje zlo bilo bi da uopšte nije razgovarao sa igračima.

Na kraju je otišao bez reči, bez oproštaja.

Deki, tako se ne radi…

Povezani članci