Zbogom čika Prekiju

1xBet bonus do 17.500 RSD uz promo kod KLAD bez obrtnih uslova
Fudbal
Kao grom iz vedra neba stigla je u nedelju uveče vest da je preminuo Dževad Prekazi.
0 pregleda
10 min čitanja
Zbogom čika Prekiju

Dževad Prekazi
Dževad Prekazi

„Ti si poslednji romantik u ovom svetu koji se sporo kreće i čeka raj…“

Kao grom iz vedra neba stigla je u nedelju uveče vest da je preminuo Dževad Prekazi. Nema više čika Prekija. Čoveka koji vam je uvek „sipao“ istinu u lice. Koji je jedva čekao da „udari kontru“. Čoveka koji je voleo fudbal iskreno, iako mu je fudbal više puta slomio srce. Čoveka koji je do kraja video rešenje svega u ljubavi i kućnom vaspitanju.

Čoveka.

Upravo tako. Izgubili smo pre svega čoveka, a tek onda i velikog, velikog fudbalera. Jednog od najvećih. Umetnika i borca na terenu. Čoveka Partizana i Galatasaraja.

Partizan ga se odricao, on Partizana — nikada

Za Partizan se borio i kao igrač, i kao trener u mlađim kategorijama, i kao, uslovno rečeno, penzioner. Svaki put kada bi njegova (uvek osnovana) kritika postala neprijatna za rukovodstvo, bilo koje, klub bi požurio da ga otera, ukloni, ućutka. Da pokuša, na primer, da mu ne dozvoli da na turniru mladih (koji igraju protiv turskog rivala) izvede prvi udarac na loptu. Ali Prekija su uvek čuli i videli oni koji predstavljaju onaj pravi Partizan. I to je najvažnije.

U Humsku je došao kao dečak, u generaciju koju je vodio Momčilo Moca Vukotić, o kome je do poslednjeg daha govorio da je najveći igrač koji je Partizan ikada imao. Prekazi je savršeno znao koliko je taj vredeo i koliko je bio dobar. Nikada nije krio tu samouverenost koja ga je krasila, ali zbog nje nikada u razgovoru nije delovao nadmeno. Zato je još bolje umeo da kaže ko je bolji od njega. U njegovim pričama to je uvek bio Moca, kao i Johan Krojf, koji je poželeo i pokušao da ga dovede u Ajaks.

Za one koji su ga gledali u igri, bio je oličenje onog pravog Partizana — dobar dribler, oštar udarac, borbenost, drskost. Ali uvek i pre svega — vojnik kluba sa kućnim vaspitanjem, naučen da poštuje starije, da bude vredan, da radi… Izgleda da nisu uspeli da ga uklope u okvire samo zato da bi sve to radio pognute glave. I dobro je što nisu uspeli. Jer tada to više ne bi bio Preki koga su voleli navijači svih drugih klubova u bivšoj Jugoslaviji.

Kada je prešao iz Partizana u Hajduk, navijači su bili šokirani i besni na klub. A to je bio samo prvi put da se Partizan odrekao Dževada Prekazija. On sam nikada nije želeo direktno da optužuje klub, ali nije krio ni da su iz kluba i od Nenada Bjekovića krenule priče da je izbačen iz tima zato što je „vodio noćni život i pio“.

„To se dogodilo kao grom iz vedra neba. Po povratku iz vojske sam trenirao, i u jednom trenutku sam imao čarku sa Nenadom Bjekovićem. Ali brzo smo to završili. Naravno, ja sam bio u pravu. Pokazao sam da se na mene mora računati. Bili smo prvi te sezone, a ja sam u toj polusezoni bio najbolji igrač. Počela je nova sezona, i imali smo prijateljsku utakmicu protiv Borca iz Čačka. Mene, pokojnog Mancea i Čavu Dimitrijevića je izostavio iz sastava. Nisam znao zašto“.

„Posle su u klubu počeli da govore da vodim noćni život i da pijem. Mogli su da kažu bilo šta drugo, samo ne to. Nikada nisam pio i ne pijem. Osim cigareta i kafe, ništa drugo ne radim. Noćni život nikada nisam vodio. U životu sam se dva puta napio — kada sam se ženio i kada smo bili prvi. I to je bio moj noćni život, kada smo svi zajedno slavili. To me nikada nije zanimalo, imao sam svoj svet. I sada praktično ni sa jednim čovekom iz Partizana ne komuniciram. Tada sam imao devojku, moju sadašnju ženu Jelicu, i družio sam se samo sa njom. Voleo sam muziku i slušanje ploča. Naravno, voleo sam sa devojkom da idem u tadašnje restorane, ali na večeru“, pričao je on kada smo u decembru 2017. razgovarali za intervju (objavljen u januaru 2018) i pijuckali kafu u njegovom omiljenom kafiću na Dorćolu.

Zabolela ga je laž, i zatražio je da ode. I to takođe mnogo govori o Dževadu Prekaziju. Za njega je Partizan bio sve. Beograd, iako se u njemu nije rodio, bio mu je sve, jer je u Beogradu živela Jelica. Ali je bio spreman da ode, jer ga je klub izdao. Izdali su ga ljudi.

Svi putevi vode u Istanbul… Iz njega vodi samo jedan — u Beograd

Zbogom čika Prekiju
Zbogom čika Prekiju

„Preko kratkog — brže, u obilasku — pre“, kaže narod. Takav je i put Prekazija posle Partizana. Hajduk, Amerika, gde je igrao mali fudbal, i sudbina koja ga je dovela u Galatasaraj.

U Istanbul je poveo Jelicu, uzeo kopačke, fudbalsko umeće i karakter koji ga je uveo u legende. Malo koji stranac, posebno u to vreme, može da stekne takav status u Turskoj. A Prekazija su obožavali.

Promotivna ponuda · 18+ · Zabranjeno je učestvovanje maloletnih lica u igrama na sreću. Igre na sreću mogu izazvati zavisnost. Igraj odgovorno.

Ne samo da im je doneo titule na terenu, da ih je oduševljavao svojim potezima. Već, pričao mi je, status legende mu je doneo to što se zauzeo za saigrače i za klub kada su carinici izvodili njih na aerodromu. Svi su ćutali, samo se Prekazi bunio. Posle — posebno činjenica da nije pristao da promeni prezime da bi dobio tursko državljanstvo, i da nije želeo da poljubi ruku predsedniku države. Umesto toga mu je poklonio svoj dres.

„Ja sam po prirodi uvek bio buntovnik. Kada smo išli na prve pripreme, putovali smo u Nemačku, i na aerodromu u Minhenu su nas posle pasoške kontrole odveli u stranu, sve nas. A trener nam je bio Jup Derval, njihov selektor, sa kojim su bili šampioni sveta i Evrope. Mene je to toliko iznerviralo da sam napravio haos. Novinari su sve snimali, i videli su ko sam i šta sam. Turke su uvek smatrali ljudima drugog reda, i kada su videli da neki stranac brani njihovu čast, a ne poznaju ga… Svidelo im se što sam stao na stranu pravde. A posle i moja čuda na terenu. 13 godina nisu bili šampioni. A sa mnom dvaput…“, pričao je.

Logo brenda Vivatbet Kazino

Vivatbet Kazino

VivatBet Božanska dobrodošlica – 100% bonus + do 777 FS

Prvi depozit od najmanje 1.000 RSD donosi 100% kazino bonus do 10.000 RSD i svakodnevne free spinove tokom sedam dana, ukupno do 777 spinova bez wagering uslov…

Samo za nove, registrovane i verifikovane korisnike. Slot igre; pojedine igre mogu biti isključene iz proigravanja. Wagering x35, rok sedam dana i maksimalna o…

POGLEDAJ BONUS

Uslovi važe

Promotivna ponuda · 18+ · Zabranjeno je učestvovanje maloletnih lica u igrama na sreću. Igre na sreću mogu izazvati zavisnost. Igraj odgovorno.

Ulica u tom velikom gradu, gde se sreću svetovi i koji se mazi na dva kontinenta, nosi ime Dževad Prekazi. Možda ćemo i mi da mu ukažemo takvu čast sada kada ga više nema.

Karijera se bližila kraju, ali lopta se još kotrljala pred njim, kada su u bivšoj Jugoslaviji počeli ratovi. Dok su jedni gledali kako da se sklone, on je sa svojom Jelicom spakovao kofere i vratio se u svoj Beograd. Bila je 1993. godina, i svi su mu govorili da je poludeo — i Srbi, i Turci.

Imao je nevolje, morao je da sluša uvrede, nazivali su ga raznim imenima. Ali je uvek ponosno koračao beogradskim ulicama.

„Ja mogu samo da dajem ljubav. I opet se vraćam onom osnovnom — kućnom vaspitanju. Nikome ništa loše nisam učinio. Uvek sam išao uzdignute glave, i u gradu u kome sam doživeo sve najlepše, mogao sam slobodno da šetam, iako su vremena bila zla. Imao sam nevolje, ali je uvek pobeđivala bolja strana — čovečnost. Ljubav. Ljubav prema svemu. Ne mogu da se okrenem od Beograda, Dorćola, to su moji ljudi“, govorio je bez ikakvih zamerki onima kojima je smetalo to što on, Dževad, gleda na Beograd kao na svoj. Kao da ime čini čoveka.

A Dževad Prekazi je, ponavljam, pre svega bio čovek. I ove priče će ostati da svedoče o tome i sada kada čika Prekija više nema.

Čegevarista, dorćolac, partizanovac

Zbogom čika Prekiju
Zbogom čika Prekiju

„Vi novinari ste svi krivi“.

„Baš svi, čika Preki?“

„Dobro, nisu svi. Ali ćutati se ne sme“, govorio mi je više puta.

Od svakoga je očekivao isto — beskompromisnu borbu za istinu. I svakodnevnu borbu za pravdu. Govorio je da nikada nije bio materijalista, već čegevarista i ateista. I dorćolac, iako se nije rodio u Beogradu. I da voli ljude.

Borio se protiv „digitalizacije“ trenerskog posla. Verovao je da laptop ne može da bude jedina oprema trenera. Verovao je da je normalno ako sam moraš da kupiš loptu da bi deca mogla da treniraju. Ako ne dobijaš platu za ono što radiš, ako je to za dobrobit dece i fudbala. Verovao je da će pomoći ako pošalješ igrače na teren bose. Verovao je u umeće u telu, nogama, glavi i na terenu, a ne u veze van njega. Verovao je da u fudbalu postoji istina. Da je svako može videti. Samo ako gleda fudbal zbog ljubavi. A ne isključivo kao biznis.

Borio se i protiv „digitalizacije“ života. Nije razumeo da svi sede u kafiću i svako gleda u svoj telefon. To ga je zbunjivalo. Smatrao je nemogućim da ljudi nemaju šta da kažu jedni drugima.

Borio se za Partizan. Borio se za Srbiju. Protiv loših rukovodstava kluba koji je voleo, i loše vlasti u državi za koju je živeo. Neke promene je dočekao, neke bitke će morati da se vode bez njega, kao što ih je on nastavio da vodi i onda kada je njegova Jelica otišla iz ovog sveta pre njega. A svi koji su ga (i površno) poznavali mogli su u svakoj reči da osete koliko ga je to slomilo i promenilo. Ugasilo deo njega.

I dok se u postizbornom periodu svi pitaju koje je rešenje za srpski fudbal, Dževad Prekazi je skoro deceniju ranije predložio rešenje:

„Rešenje uvek postoji. Ljubav. Nije važno gde. Ako u Savezu vole fudbal i gledaju kako da urade nešto lepo za ovu zemlju, to je rešenje, a ne da gledaju samo na materijalno. Isto i u klubovima“.

„Treba znati šta se hoće, a najlepše u fudbalu je kada dođu ljudi sa decom i uživaju, a ne dolaze sa mišlju da je sve namešteno“.

„Neka uzmu izjavu Margaret Tačer i neka počnu od toga na svojim tim sastancima. To može da se uradi svuda, ali evo ko će da uradi? Treba urediti stvari u Zvezdi i Partizanu, jer su oni ogledalo srpskog fudbala. Mi smo Zvezda i mi smo Partizan, i treba održavati nekadašnji nivo, a ne gledati u komšijsko dvorište“.

„Ako ima imalo časti, poštenja i ljubavi, sve može da se reši u roku od 24 sata. I biće više ne mržnja, već poštovanje ili strahopoštovanje. Šta ostavljamo ovoj deci? Ne smemo da im ostavimo misao da utakmicu rešava sudija. Utakmicu rešava umeće na terenu“.

Takov je bio Dževad Prekazi.

Neka vam je laka zemlja, čika Preki. Još ćemo se sresti negde. A do tada, nadam se, uspećemo barem da vas pamtimo, kad već nismo uspeli da vas poslušamo.

Povezani članci